Kako sam pobedila anksioznost i pronašla sreću kroz jogu

Bilo je dosta crnila... Bilo je dosta patnje, neprospavanih noći, stezanja oko srca, osećaja u sebi koji nisam znala da opišem baš najbolje. Ni dan-danas ne znam, ali svi su mi govorili da je to anksioznost. Bila sam uplašena od tog osećaja i samo sam htela da spavam, jer kad bih spavala ne bih se osećala loše, ali i zaspati je bilo teško i izazovno.

Po prirodi sam uvek bila vesela duša, ali sam uvek patila zbog okolnosti u kojima sam odrasla, kao i zbog ljudi kojima sam bila okružena. Godine i godine sam provela pokušavajući da promenim tok svog života tako što sam želela da promenim drage osobe. Odrasla sam, bila sam tužna, neispunjena, anksiozna, bez fakulteta, lutala od posla do posla i nisam se nigde pronalazila, nailazila sam često na poteškoće u životu i niko me nije razumeo. Dani su prolazili, ja sam bila nesrećna. Sada, kad se okrenem i pomislim na taj period života, definitivno tvrdim da u gorem psihičkom stanju nikad nisam bila, bila sam zvanično na dnu.

Ali, ja u sebi još imam želje, snage i volje, razmišljam se ja tada. I tako očajna, potonula, iscrpljena, odlučila sam jedan dan da promenim sebe. Shvatila sam da nikad, ali nikad, neću moći da promenim nekog drugog sem sebe. Razmišljala sam odakle da počnem. Sve što sam do tada radila bilo je loše. Bila sam okružena ljudima koji me ne razumeju, koji me čine nesrećnom, loše sam se hranila, pila sam puno kafe, nisam redovno spavala, pila sam čak i alkohol redovno vikendom, a nekad bih i preko radne nedelje znala da popijem dosta vina. Nisam pokretala svoje telo, nisam imala završen fakultet i samim tim radila sam posao koji ne volim.

Pa, onda se opet postavlja pitanje, odakle početi? Šta prvo da promenim, kako to da uradim? U meni je tokom svih tih godina tinjala velika nada i velika želja da jednog dana živim slobodno. Počela sam od nule i sve sam promenila u istom dahu, što bi se reklo. Dosta sam čitala o tome da bi promene trebalo postepeno da dođu, slušala sam razne podkaste o motivaciji i uglavnom sam čula da je bitno danas promeniti jednu stvar, pa sutra još jednu, i postepeno ući u fazu menjanja. Meni je bilo toliko muka mog dotadašnjeg života da sam odlučila u jednom dahu sve da promenim.

Dala sam otkaz na poslu koji sam mrzela. Sad mi je reč "mržnja" toliko strana, ali samo Bog zna koliko ja nisam mogla da radim taj posao, i koliko ga nisam volela, a ni sebe nisam volela tada. U jeku korona virusa, kada je većina ljudi, nažalost, ostala bez posla, ja sam dala otkaz gde sam imala ugovor za stalno i krenula na fakultet. Upisala sam fakultet posle pauze od 7 godina. Moj mozak se izuzetno šokirao kada je morao posle 7 godina ponovo da uči. Matematika mi je slabije išla, pa sam većinu svoje prve godine na fakultetu proplakala, a kada bih shvatila da nemam vremena da plačem jer moram da učim, onda bih se vratila da učim, i tako u krug.

Odlučila sam da više ne jedem meso i mlečne proizvode, da nikad više ne pijem alkohol, da ostavim kafu, da počnem redovno da ustajem ujutru i ležem rano uveče. Odlučila sam da sedim i učim i, ono što je najvažnije, odlučila sam da počnem da radim jogu. Sećam se da mi je profesorka na fakultetu, kada sam joj ispričala za neku moju muku, rekla: "Ti moraš da radiš jogu". U tim istim momentima kupila sam knjigu od Sadhgurua "Unutrašnji inženjering", koja je posvećena promeni unutrašnjeg stanja i dosta je posvećena jogi, ali jogi kao načinu života, ne samo fizičkoj vežbi.

Tada, očarana knjigom i savetima od Sadhgurua, počinjem da radim jogu svakodnevno po dva sata – jedan sat ujutru pre fakulteta i jedan sat uveče nakon fakulteta. Još jedna bitna stvar, možda i najteža koju sam uradila, jeste ta da sam totalno prekinula kontakt sa svojom porodicom, jer je moja porodica, nažalost, ta koja me je činila izuzetno nesrećnom i činila da se ja osećam loše u njihovom prisustvu, a i van njega. O toj temi ne bih pričala, niti zalazila posebno duboko, veoma je bolna priča, a uprkos svemu tome ja njih volim najviše na svetu i uvek ću ih voleti. Ni dan-danas se ne čujem sa njima.

Danas imam 31 godinu. Moram priznati da mi nije bilo lako, s obzirom na to da sam se totalno posvetila fakultetu ostala sam bez para, a suprug i ja smo ostali na jednoj plati jer ja više nisam radila. Jedna divna sreća koju smo imali jeste suprugova majka, koja mene jako puno voli i koja je jako puno pomogla mom suprugu i meni, i slobodno mogu da kažem – da nje nema, ne bi bilo ni nas dvoje. Moja svekrva, koju ja zovem mama ne jer je to običaj, nego jer ja nju zaista volim kao majku, jedno je divno i jako nesebično stvorenje koje mi je pružilo ljubav koju ja nikad nisam osetila. Moja svekrva, iliti mama, otišla je u Mađarsku da radi kako bi meni finansirala fakultet, jer se u to vreme mnogo više novca moglo zaraditi u Mađarskoj nego u Srbiji. Tamo je imala plaćen smeštaj i to je bila velika olakšica za nju, a uz veću platu to joj je omogućilo da zaradi više i pomogne suprugu i meni.

Dani su prolazili, a ja sam se iz dana u dan osećala sve bolje i bolje. Kuvala sam divnu nutritivnu hranu, učila sam, polagala ispite, radila jogu, počela da pokrećem svoje telo i postala sam polako zavisna od joge. Jednostavno nije postojala opcija da je ne uradim jedan dan; sve sam svoje obaveze i vreme organizovala tako da prvo joga bude urađena, pa onda sve ostalo. Nisam prvih par godina ni razmišljala o nekim zahtevnijim pozama, samo sam uživala u svakom pokretu.

Videla sam koliko se lepo osećam, pa sam se razmišljala šta bih još mogla da učinim za sebe. Naravno, logično je da je to meditacija. Suprug i ja smo počeli da meditiramo, nekad kad stignemo posle posla, i polako smo izučavali meditacije od Sadhgurua. Veoma nam se svidela meditacija Isha Kriya, koja je prvenstveno za fokus. Nju je potrebno raditi najmanje 48 dana zaredom kako bi se videlo neko poboljšanje. I počinjali smo mi, izdržimo par dana pa odustanemo, nešto nas omete, nismo uspevali da održimo konstantnost veoma dugo...

Vreme je prolazilo, i jednom smo uspeli da održimo 48 dana meditacije zaredom. Kada smo već došli do tih 48 dana, pomislili smo koliko se samo lepo osećamo u svojoj koži, sa svojim umom, i odlučili smo da nastavimo. Do dana današnjeg nismo napravili pauzu nijedan dan, svako jutro redovno radimo ovu divnu meditaciju koju vodi Sadhguru preko njegove aplikacije. Više ni ne znam koliko je to vremena, ali mislim da sada već oko 3 godine meditiramo bez prestanka.

Anksioznost je prošla, mračni dani su svakim danom bili sve više i više iza nas, a život smo počeli da gledamo drugim očima. Mislim da su to oči sreće.